Postoje ljudi kojima more nije samo mjesto na kojem provode slobodno vrijeme. Ono je dio njihova identiteta, prostor u kojem su odrasli, koji poznaju gotovo jednako dobro kao vlastiti dom i kojem se vraćaju cijeli život. Upravo takvu priču o Valteru Klimiću pokušao je kamerom ispričati Damiano Tommasi, freelance snimatelj i grafički dizajner iz Trsta.
Tko je režiser filma?
Damiano je rođen i živi u Trstu, a Istru je tijekom posljednjih nekoliko godina počeo sve češće posjećivati zahvaljujući supruzi, čiji korijeni potječu upravo s istarskog poluotoka. Preko njezine obitelji upoznao je i Valtera.
Kada je doznao da se Valter već desetljećima bavi tradicionalnim ribolovom ostima, karakterističnim za područje između Umaga i Savudrije, Damiano je odmah poželio vidjeti kako takav ribolov izgleda. O toj je tehnici tada znao vrlo malo, a upravo su znatiželja i želja da zabilježi jedan gotovo nestali prizor s istarskog mora postale početak njegove filmske priče.
Jedne srpanjske večeri njih dvojica krenula su barkom na more. Damiano nije unaprijed znao što će uspjeti snimiti. Noć, more i tek svjetlo kojim se osvjetljava morsko dno predstavljali su potpuno drukčije uvjete od onih na koje je bio naviknut iza kamere. Vrlo brzo pokazalo se da najveći izazov neće biti tehnika snimanja, nego odvojiti pogled od prizora koji se otvarao ispod barke. Noćni život mora prolazio je pred očima toliko privlačno da je, kako opisuje Damiano, ponekad bilo teško sjetiti se da je ondje prije svega kako bi snimao.
Valter je već sad umaška legenda.
U središtu cijele priče ipak nije ribolov, nego odnos čovjeka i mora. Valter Klimić s morem živi gotovo od prvih uspomena. Djetinjstvo je proveo u kući u umaškoj starogradskoj jezgri, smještenoj neposredno uz more. Još kao dječak znao je s prozora kupaonice spustiti udicu i pokušavati uloviti ribu.
Već od svoje pete godine po umaškoj je đigi skupljao račiće, a džepovi su mu često bili puni svega što bi pronašao uz more. Ljubav prema ribarstvu nije se pojavila kasnije u životu. Rasla je zajedno s njim. Kao dječak promatrao je stare ribare koji su noću izlazili na more u batanama. Na dnu barke nalazilo se staklo kroz koje se promatralo morsko dno, dok je svjetlost karabita osvjetljavala prostor ispod njih. U barki su bila dvojica. Jedan je veslao, a drugi gledao prema dnu i ostima lovio ribu.
Riječ je o tradicionalnom načinu ribolova koji je obilježio upravo ovaj dio istarske obale i čiji korijeni sežu još u početak 19. stoljeća. Valter nije želio da ono što je kao dječak gledao nestane samo kao uspomena. U svojim dvadesetima pronašao je stolara koji mu je znao izraditi upravo takvu batanu. U početku se koristila plinska svjetiljka, a s vremenom su stigli agregat i reflektor. Tehnologija se mijenjala, ali način na koji se more promatra ostao je isti.
Danas iza Valtera stoji više od 30 godina iskustva u noćnom ribolovu između Umaga i Savudrije. Barka se tijekom takvog ribolova ne zaustavlja. Morsko dno neprestano prolazi ispod nje, gotovo poput krajolika koji promiče kroz prozor vlaka. Nakon dovoljno vremena provedenog na moru, oko se navikne na taj pokret, počinje razlikovati oblike i primjećivati ono što bi neiskusnom promatraču ostalo potpuno skriveno.
Valteru za orijentaciju više nisu potrebne klasične točke na obali. Godine provedene na istom području učinile su svoje. Poznaje dno, pravce i mjesta kojima prolazi.
„Prati tragove“, jedna je od jednostavnih rečenica kojom je Damianu pokušao objasniti kako se na moru snalazi čovjek koji ga poznaje gotovo napamet.
Upravo je ta povezanost ono što je Damiano želio prenijeti svojim videom. Filmom koji smo jednostavno morali objaviti. Za Valtera more nije kulisa, niti samo mjesto ribolova. Ono je prostor odrastanja, uspomena, znanja i života.
A upravo u toj tihoj povezanosti čovjeka s prirodom možda se krije i najvažnija vrijednost Damianove priče: podsjetnik da uz obalu Umaga i Savudrije još uvijek postoje ljudi koji čuvaju način života koji se ne može naučiti iz knjiga.
Može se samo naslijediti, promatrati i živjeti.
Pogledajte kratki film na našem portalu.
Zahvaljujemo Damianu i Martini na tome što su s nama podijelili svoju priču.
Autor
Redakcija Umag365
