Nakon deset godina provedenih na čelu umaške župe, župnik Josip Grbac napušta Umag i svoju će svećeničku službu nastaviti u Vrsaru. Na ovom dijelu Istre djeluje još od 2000. godine, zbog čega njegov odlazak predstavlja završetak važnog životnog i pastoralnog razdoblja. Josip Grbac ostavio je dubok trag u našem gradu, ali još dublji na ljude koji su godinama slušali njegove propovijedi koje su često bile nešto intelektualnije, dublje i zanimljivije od onih u drugim crkvama. Zbog toga smo odlučili s njim porazgovarati.
U razgovoru za umag365.hr govorio je o odluci biskupa, osjećajima koje izaziva premještaj, obnovi umaške crkve, odnosu biskupije prema župi, stanju duha u gradu te mladima koji vjeru sve češće doživljavaju na osoban i egzistencijalan način. Otkrio je i tko bi ga trebao naslijediti u Umagu, a posebno je istaknuo problem nedostatka svećenika i potrebu za obrazovanim ljudima koji bi se sustavno bavili mladima.
Umag365: Koliko ste dugo župnik u Umagu i smatrate li ovaj grad svojim domom?
Josip Grbac: U Umagu sam deset godina, a na ovim prostorima djelujem od 2000. godine, što znači ukupno 26 godina.
Smatram li Umag svojim domom? Rekao bih relativno. Moj je pravi dom na sjeveru Istre, daleko od gradske vreve i civilizacije. Ovdje je sasvim drugačiji štih i pušu neki drugi vjetrovi. Umag je pogranično područje pa dobre, ali i loše stvari vrlo brzo preko granice dolaze do nas. Ondje odakle dolazim osjeća se ona autohtona, domaća Istra, atmosfera i način života na koji sam navikao.
Ipak, zavolio sam Umag, grad i njegove ljude. Ovdje mi je bilo sasvim dobro. Nikada se nikome nisam žalio, pa ni biskupu, jer za to nisam imao razloga.
Umag365: Crkva u ovo doba godine često premješta svećenike iz jedne župe u drugu. Jeste li se nadali da ćete i ove godine ostati u Umagu?
Josip Grbac: Biskup mi je rekao da imam 71 godinu i da bi mi možda bolje odgovarala jedna manja župa. Protiv toga nemam apsolutno ništa. Rekao sam mu da, ako već toliko oskudijevamo sa svećenicima, mogu ostati ovdje još nekoliko godina. Ipak, donesena je odluka da idem u premještaj i da odlazim u Vrsar.
Mnogima je to čudno, ali premještaji su za svećenika psihološki, a ne samo fizički vrlo naporni. To je kao da selite cijeli svoj dom. Nitko ne voli takve promjene. Nisam očekivao da će se to dogoditi upravo sada, ali znao sam da će do premještaja doći. Ako ne ove godine, onda gotovo sigurno sljedeće.
Umag365: Može li svećenik uložiti žalbu na odluku o premještaju?
Josip Grbac: Bože sačuvaj. To je prvo što ljudi pitaju kada im je žao što odlazite iz župe. Pitaju me hoćemo li se žaliti, a ja im govorim da se ne žale jer to nema smisla. U Crkvi je drugačija hijerarhija od one svjetovne.
Umag365: Gdje odlazite i u kojoj ćete župi nastaviti služiti?
Josip Grbac: Odlazim u Vrsar. To je znatno manja župa od Umaga. Mi smo ovdje samo ove godine imali 52 pogreba, dok ih je u Vrsaru bilo petnaest. Bit će manje posla i manje ljudi, ali župa je uređena, a crkva je lijepa. Prije nekoliko dana prvi sam put u životu posjetio Vrsar. Dosadašnji vrsarski župnik odlazi u Labin, a ja dolazim na njegovo mjesto.
Umag365: Znate li tko će vas naslijediti u Umagu?
Josip Grbac: Možda to još ne bih trebao govoriti, ali reći ću. U Umag dolazi Mirko Vukšić. Bio je župnik u Taru, a potom je neko vrijeme proveo u Labinu. Koliko znam, u Umag bi trebao doći zajedno s kapelanom.
Svaki premještaj predstavlja određeni šok. Svećenik mora uzeti svoje stvari, preseliti se i ponovno se prilagoditi novoj sredini. Zato svakome godi kada dođe u novu župu i kada mu ljudi priđu, požele dobrodošlicu i kažu da im je drago što je stigao. To ipak malo ublaži promjenu.
Umag365: Jeste li ponosni na ono što ste napravili u Umagu? Što je moglo biti bolje?
Josip Grbac: Jesam, ponosan sam. Kada sam prije deset godina došao u Umag, crkva je bila u prilično lošem stanju. Nije bio problem samo u boji i vanjskom izgledu. Zidovi su pokazivali pukotine i bilo je potrebno ozbiljnije uređenje.
To smo uspjeli riješiti uz veliku potporu Grada i same župe. Naša biskupija baš i nije darežljiva, barem ne u sadašnjem sastavu. Za taj posao i sve troškove nisu dali ni jednu lipu. Pitali ste me smije li se to napisati, a ja kažem da me baš briga. To je tako.
U duhovnom smislu imamo četiri nedjeljne mise i sve četiri su pune. Tu su misa na talijanskom jeziku, misa u Murinama te mise u 11 i 19 sati. Ne znam koliko u Istri ima župa u kojima se održavaju četiri nedjeljne mise i na svakoj ima ljudi. Vidljivo je i da je velika većina tih ljudi uz Crkvu od djetinjstva. Nisu to ljudi koji su do jučer mahali partijskim zastavama, a sada su se iznenada pojavili u crkvi. Svatko tko dođe u Umag, posebno nedjeljom, iznenadi se koliko ljudi dolazi na misu.
Naravno da je uvijek moglo biti bolje. Međutim, imam dovoljno godina da se sada pretjerano ne opterećujem onime što je još moglo biti napravljeno.
Umag365: Koje će vas sjećanje najviše podsjećati na Umag?
Josip Grbac: Ljudi i pojedinci. Ne toliko građevinski radovi i sve što smo napravili. Sve je to važno, ali najviše ću pamtiti ljude, njihova lica i prijateljstva.
Uvijek kažem da, kada ideš ulicom i pozdravi te svaki drugi ili treći čovjek, to možda znači da je došlo vrijeme da promijeniš župu. To znači da si u toj sredini napravio ono što si trebao napraviti.
Umag365: Hoćete li nastaviti dolaziti u Umag i ovaj dio Istre?
Josip Grbac: Naravno. Ovdje u blizini imam sestru i njezinu obitelj, a tijekom svih ovih godina stekao sam i mnogo prijatelja.
Vrsar nije toliko daleko od Umaga, tako da ću se sigurno vraćati u ove krajeve.
Umag365: Dugo ste bili u Umagu. Kakvo je stanje duha u ovom gradu?
Josip Grbac: To je vrlo teško pitanje. Kada gledate ljude koji dolaze u crkvu, mole i žive vjeru, mogli biste reći da je stanje duha odlično.
Međutim, kada gledam mlade i njihovu nezainteresiranost za gotovo sve osim mobitela i sličnih sadržaja, onda me uhvati određena grižnja savjesti. Pitam se jesmo li mogli napraviti nešto više.
Mislim da danas ipak ima nešto više mladih nego prije pet ili šest godina. Postoji manja skupina koja se okuplja i druži, ali mladih je i dalje premalo.
Umag365: Što Crkva mora napraviti kako bi postala privlačnija mladima?
Josip Grbac: Onome tko će doći nakon mene moram reći da ljudi u Umagu očekuju riječ i propovijed koja je egzistencijalna.
Nema potrebe ljudima samo govoriti da se Isus rodio, umro i uskrsnuo. Oni to već znaju. Potrebno im je objasniti kako se sve to odražava na njihov današnji život. Primjerice, što Isusova muka znači čovjeku koji je bolestan, leži u krevetu i ne može se pomaknuti.
Takvu propovijed nije lako pripremiti. Morate sami razmišljati i ne možete je jednostavno negdje prepisati. Mladi ne žele fraze. Žele čuti nešto o čemu će poslije moći razmišljati i razgovarati s drugima. Traže nešto životno i egzistencijalno. Mislim da sam to posebno osjetio upravo u Umagu i to je možda jedna od najpozitivnijih stvari koje ću ponijeti sa sobom.
Umag365: Spomenuli ste i natalitet kao jedno od važnih životnih pitanja. Je li problem prvenstveno financijski?
Josip Grbac: Nemamo pozitivan natalitet i dugoročno bi takva situacija mogla postati vrlo teško podnošljiva. Mislio sam da će mjere poput besplatnog vrtića i različitih subvencija više utjecati na želju ljudi da imaju veći broj djece. Čini mi se da problem ipak nije samo financijski, nego i kulturni.
Danas nije popularno imati troje, četvero ili petero djece. Ponekad će se ljudi takvoj obitelji čak i čuditi. Taj način razmišljanja nije dobar i trebalo bi ga mijenjati. Obiteljima koje imaju hrabrosti imati troje, četvero ili petero djece trebalo bi osigurati određenu pomoć ili priznanje, barem simbolično. Društvo bi im trebalo pokazati da cijeni ono što rade.
Umag365: Okreću li se današnji mladi sve češće vjeri ili je to postala rijetkost?
Josip Grbac: Mislim da se mladi okreću vjeri, ali ne uvijek onoj vjeri kakvu učimo iz katekizma.
Okreću joj se jer osjećaju da sve svoje probleme ne mogu riješiti samo uz pomoć drugih ljudi. Shvaćaju da mora postojati neki viši autoritet kojem se mogu obratiti, a to je Bog. To je egzistencijalan pristup vjeri. Možda ne znaju moliti i možda ne poznaju sve što Crkva uči, ali kažu: „Ipak vjerujem u Boga i vjerujem da mi može pomoći.“ To je temelj.
Vjera nije prvenstveno odlazak u crkvu. Vjera je ono što čovjek nosi u sebi. Takvih mladih ima, iako su, naravno, još uvijek u velikoj manjini.
U Zagrebu su crkve pune mladih. Zagreb je velik grad, ali ima i vrlo kvalitetne propovjednike te ljude koji su sposobni raditi s mladima. Ondje postoji i Katolički bogoslovni fakultet te kadar koji je za to obrazovan. Kada mladi osjete da je netko dotaknuo upravo onu životnu temu koja ih boli, pola posla već je napravljeno.
Umag365: Kako bi se takva vjera mogla prenijeti izvan crkvenih zidova?
Josip Grbac: Trebalo bi dio atmosfere koju mladi imaju u crkvi prenijeti i van. Ne mislim da stalno moramo organizirati procesije po ulicama.
Zamislite da prolazite gradom i naiđete na skupinu mladih koja pjeva ili razgovara o ozbiljnim problemima, a ne o banalnim stvarima. Kada čovjek to doživi, onda zna da grad živi, da mjesto živi, da ljudi žive i da vjera živi. Problem je u tome što nas je premalo. U Istri postoje svećenici koji vode tri ili četiri župe. Župa koja ima vlastitog župnika i još kapelana danas je gotovo sveti luksuz.
Zato mislim da nam je potrebno više školovanih animatora mladih. To ne mogu biti ljudi koji će mladima govoriti banalnosti. Moraju biti obrazovani za rad s mladima i sposobni približiti im Boga, vjeru, Crkvu, ljubav i obitelj. Redovnici i fratri, kada ih u jednoj zajednici ima više, mogu se kvalitetnije posvetiti ljudima. Mogu biti dostupniji za ispovijed, savjetovanje i razgovor. Svećenik koji sam vodi veliku župu, uz sve obveze koje ima, fizički se ne može pojedinačno posvetiti svakom čovjeku.
Umag365: Hvala vam na razgovoru.
Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 21. veljače 1955. godine u Lanišću (Istra), gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora.
Ovim putem najavljujemo da ćemo s Josipom napraviti i podcast emisiju zbog silnog znanja koje ovaj čovjek može podijeliti s našim gledateljima.
Autor
Redakcija Umag365
