Devetog rujna navršile su se 82 godine od najveće tragedije koja je zadesila sjeverozapadni dio Istre, točnije područje Bujštine. Tog je dana, 1944. godine, u blizini savudrijske luke od strane anglo-američkih aviona potopljen brod San Marco. Koliko je stvarno bilo žrtava u toj tragediji još se ni danas sa sigurnošću ne zna. Spominje se broj od 150 ili 154 žrtve, nekolicina više ili manje, ali je nesporna činjenica da su većina onih koji su pronašli smrt u savudrijskom moru bili nevini žitelji ovih krajeva.
Brod San Marco zaplovio je 1911. godine
Gradnja broda San Marco započela je u brodogradilištu Monfalcone 23. listopada 1910. godine za brodarsku kompaniju „Istra-Trieste“, a po prvi puta zasjekao je valove 3. travnja 1911. godine.
U to je vrijeme to bio moderan putnički brod, dužine 50,81 m, bruto zapremine 276 t i brzine 13,5 čvorova. Prevozio je 503 putnika, koje je opsluživalo 15 članova posade. Brod je pokretao motor od 750 KS.
Do proljeća 1915. godine vozio je na relaciji Trst – Pula dva puta tjedno, a u ostale dane na relaciji Trst – Piran.
Ulaskom Italije u rat s Austro-Ugarskom Monarhijom brod je privremeno bio privezan u venecijanskoj luci. Po završetku rata brod je vraćen kompaniji „Istra-Trieste“ i opet je, s brodovima „Nezacio“, „Istra“ i „Quieto“, održavao brodsku liniju duž zapadne obale Istre, sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine.
U listopadu 1943. godine njemačka komanda dodijelila je brod kompaniji „Mittelmeer Reederei G.m.b.H.“ iz Hamburga.
Od tada je brod plovio svaki dan na relaciji Umag – Savudrija – Piran – Izola – Trst i obratno, sve do svojeg nesretnog kraja.
O tragediji postoji vrlo malo pouzdanih podataka
O nemilom udesu broda postoji vrlo malo pouzdanih podataka, što još više pojačava niz nedoumica o broju žrtava.
O udesu nailazimo samo na tek pokoji kratki izvještaj. Na sjećanja preživjelih ne možemo se u potpunosti pouzdati jer svatko ima svoju priču, sa svojim viđenjima i različitim brojem žrtava.
Također je nemoguće utvrditi točan broj poginulih, broj aviona koji su tog dana bombardirali brod, kao i niz drugih podataka.
Kobno jutro 9. rujna 1944.
Te subote, 9. rujna 1944. godine, brod je pod zapovjedništvom kapetana Milosa Ravessija u 6.30 sati zaplovio na svojoj svakodnevnoj ruti iz Umaga prema Savudriji i dalje prema Trstu.
U Umagu se na brod ukrcalo 200 putnika, uglavnom seljaka i ribara koji su svoje proizvode nosili na prodaju u Trst.
Osim svakodnevnih putnika, na brod su se ukrcali predsjednik Općine Umag Luigi Caneva i prior samostana u Dajli otac Constantino, kao i pedesetak njemačkih vojnika iz garnizona u Petrovom Selu (Petrovija).
Zašto su se vojnici ukrcali na brod nije sasvim jasno jer ne postoje značajniji dokumenti koji bi govorili o tome. Pretpostavlja se da su vojnici putovali po razmještaju u Trst i dalje u Italiju, ali vjerojatno je ova zapovijed stigla te noći u garnizon pa je tako bilo najbrže organizirati transport do Trsta.
U sedam sati tog sunčanog jutra brod je pristao u savudrijsku luku.
Dok je bio privezan radi ukrcaja putnika, pojavili su se na nebu anglo-američki avioni koji su u nekoliko navrata preletjeli brod.
Zapovjednik broda zapovjedio je da se svi putnici iskrcaju.
Kako su se avioni udaljili, nakon pola sata zapovjednik broda ponovno je dozvolio ukrcaj putnika.
Poneki od žitelja Savudrije odvraćali su putnike od ukrcaja, imajući u vidu tragediju broda Rex u neposrednoj blizini samo dan ranije.
Ipak, prema nekim podacima, na brod se ukrcalo oko 260 putnika i 50 njemačkih vojnika.
Svjedočanstvo dr. Sergia Maurela
Evo što o tom događaju priča dr. Sergio Maurel, tada 24-godišnjak, koji je umjesto brata trebao odnijeti šest vreća krumpira na tržnicu u Trst:
„Tog sunčanog jutra isplovili smo iz savudrijske luke negdje poslije osam sati. Već je bilo toplo i mnogi putnici i vojnici u uniformama bili su na palubi. Zapovjednik je opominjao vojnike da se sklone u potpalublje kako ne bi bili uočljivi. No oni nisu izvršili naredbu. Tek što je brod isplovio i okrenuo se oko savudrijskog rta, doletjeli su avioni. Začula se mitraljeska paljba, zujanje metaka.“
Brodom je zavladala panika. Odsvuda se čulo zapomaganje.
Mnogi putnici sklonili su se u mornarske prostorije, ispod pramca i u kotlovnicu. Mitraljeska paljba postajala je sve zaglušujuća.
Kapetan je posljednjim naporima, tek što je zaobišao savudrijski rt ispod groblja, bezuspješno pokušavao okrenuti brod i nasukati ga na plićinu kako bi olakšao spašavanje putnika.
U momentu kada je kapetan uspostavio komandu na brodu i okrenuo brod prema plićini, jedna od bombi pogodila je samu krmu broda, a druga zapovjedni most i dimnjak koji je odletio stotinjak metara dalje u more.
„Pritisak zraka odbacio me na palubu. Skočio sam u more i plivajući našao spas na kopnu. Primijetio sam malo preživjelih. Nešto onih koji su se našli na pramcu broda, ali oni u potpalublju i kotlovnici našli su smrt u valovima mora. Odsvuda su se čuli krici i zapomaganja. Mnogima se nije moglo pomoći. Dijelovi tijela plivali su u crvenom moru.“
Po kazivanju gospodina Maurela, smrt su u toj tragediji pronašla 154 civila, a među njima bili su predsjednik Općine Umag Luigi Caneva i prior samostana u Dajli otac Constantino.
Tog poslijepodneva došli su ribari iz Pirana i vadili mrtve, a seljaci iz obližnjih sela zaprežnim kolima odvozili su stradalnike.
Izvještaj pronađen u tršćanskom listu „Il Piccolo“
U tršćanskom listu „Il Piccolo“ prof. Luciano Fonda pronašao je sljedeće podatke:
U brzojavu piranskog gradonačelnika prefektu u Puli piše da je 9. rujna brod „San Marco“ napadnut kod Savudrije od 11 anglo-američkih aviona.
Bombe su pale na krmu i zapovjedni most u trenutku kada je brod skrenuo prema obali. Ovaj napad preživjelo je šezdesetak putnika.
Prilikom napada poginuo je zapovjednik broda Rassevi i trinaestogodišnja djevojčica Maria Luisa, koju mu je povjerio prijatelj da je povede u Trst.
Od brodske posade poginuli su vođa strojarnice Libero Veronese, mornari Constantino Mikaliszin i Giuseppe Trani te ložač Francesco Fabbri.
Spasili su se komesar Marcello Fonda, vođa palube Giorgio Pitacco, mornari Giuseppe Davanzo i Nicola Zecchin, kao i konobari Antonio Ierchi i Romano Vidali.
Ovo izvješće dao je jedan od preživjelih, Giorgio Pitacco, u navedenom tršćanskom listu.
Drugi zapisi govore o sedam aviona
Kratki zapis o tragediji nalazimo i u zapisima gospodina Fonde.
On izvještava da je brod, isplovivši iz savudrijske luke oko 7.15 sati s oko 300 putnika, napalo sedam anglo-američkih aviona.
Zapovjednik je odmah okrenuo brod prema obali, ali je pogođen s dvije bombe i brod se zapalio. Iz broda se čulo zapomaganje.
Dio putnika spasio se plivanjem do obale.
Istodobno su četiri aviona napala jedan remorker s dvije maone koje su prevozile boksit na piransko sidrište. Jedna maona je potopljena, a tri mornara spasila su se u gumenom čamcu.
Iz Pirana se uputilo nekoliko motornih čamaca radi spašavanja preživjelih s broda „San Marco“. Jednim čamcem došli su i vatrogasci kako bi ugasili požar.
Tada je 39 leševa prevezeno u Umag, a ostali u Piran.
Desecima ranjenih na licu mjesta prvu je pomoć pružao liječnik Slavich, koji je tada radio u Savudriji, i liječnik Italo Bancher koji je stigao iz Pirana.
Požar ugašen tek tijekom noći
U zapisima lučkog kapetana Luigija Marine nalazimo kako je organizirano gašenje požara koji je ugašen tek u noći između 9. i 10. rujna.
Dalje on navodi sljedeće:
Bilo je nemoguće utvrditi točan broj putnika jer popis putnika koji su bili ukrcani na brod tog nesretnog 9. rujna nije pronađen.
Isto tako ne može se znati točan broj ranjenih jer su ranjenici iz općine Piran odvezeni u bolnicu u Trst, a drugi u Umag ili kod svojih najbližih.
U Savudriji je pokopan samo jedan stradalnik, i to iz općine Umag.
Različiti podaci o broju stradalih
Podaci o nastradalima ne slažu se u raznim izvještajima.
Tako „Corriere della Sera“ od 19. rujna 1944. godine piše o 120 mrtvih i 60 ranjenih.
Po zapisima lučkih organa Pirana, kapetan ove luke koji je među prvima stigao na mjesto tragedije navodi da je poginulo 150 ljudi, od kojih petero članova posade te četrdeset do pedeset njemačkih vojnika.
Točan broj stradalih ne može se utvrditi jer je dio tijela potpuno izgorio.
Žrtve tragedije zaslužile su više pijeteta
Danas o tom događaju možemo saznati tek iz jedne skromne spomen-ploče koja je postavljena na neprikladnom mjestu, a koja nas podsjeća na žrtve jedne od najstrašnijih tragedija koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata zadesile ove prostore.
Vjerujem da su ove žrtve zaslužile mnogo više pijeteta nego što smo im kroz sve ove godine pružili.
Autor
Zlatan Varelija
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Umag365 portala.
